Hoću da budem samostalan,
nezavisan odbornik i poslanik, da imam uticaj i moć, da odlučujem i nikome ne
odgovaram. Takvo ispoljavanje potreba sve je prisutnije u našim lokalnim
zajednicama.
Iskreno, nisam upoznao nekoga da je samostalno osvojio
odbornički ili poslanički mandat. Ako nekim slučajem griješim, valjda će prvi
grijeh u Novoj godini brže da se prašta.
Taj sindrom izdvajanja iz mase
valjda je radi ličnog interesa ili neke veće politike, jer ova mala politika,
uz čiju pomoć su ušli u lokalne skupštine, premašile su „udružene“ pohlepe, pa valjda se bolje grabi samostalno.
Nakon kandidature u određenoj
političkoj stranci, koristeći sve pogodnosti organizovanog djelovanja, najviše pojavljivanje
sa stranačkim liderom lakše se obećava budućim biračima, jer i ako se šta ne
ispuni od obećanog, najlakše je „otići iz jata“ i postati samostalan - nezavisan
čovjek.
Zajedničke fotografije i izrečene
političke ocjene, stavove, misli, nagovore i sve ono što ide u paketu da se
protivnik ocrni, valjda treba brisati i zaboravljati. Oni će to nekako lakše,
imaju dara i znanja, a šta mi obični smrtnici da činimo? Da budemo zaboravni,
da se pravimo da ništa nije bilo, da imamo ponovo volje da slušamo, trpimo, da
dopuštamo da iscrpe naše živote.
Kome treba iscrpljen birač,
građanin, stanovnik koji je zaboravan, utučen u pojam, ponižen? Treba li kome?
Kada se istupi, onda se manje
obećava, a više uživa u onim pogodnostima koje fotelja pruža ili obraz može da
stvori. Ako i ima obraza nakon svega i ako je isti obraz namijenjen da
proizvodi, a ne samo da troši. Pravdaju se da ne mogu učiniti mnogo, jer
vladajući ne priznaju male, ali mali nedostaju kada veliki raspoređuju
prioritete u zajedničkoj kasi.
Kažu neki da je moderno ugrađivanje,
zajednička kuća je bolja od više kombinovanih cigli. Sve posleratno ugrađivanje
nas je lijepo koštalo, neki su više puta ugrađivani, a neki, izgleda, moraće da
se dograđuju, jer ako nas na istu foru uzmu ponovo - onda nam nadgradnja ne
gine.
Nisam došao do saznanja da u
okruženju neki političar štrajkuje što nije dobio platu ili paušal.
Čuo sam da se udaraju flašama i hvataju za
„gušu“, a da li su flaše bile prazne i
„guša“ puna, teško je saznati. Valjda je prekipilo, a kada do toga dođe, obično
miris nije fin. A kada odlazim, onda nek' se čuje
da me stara ljubav više ne obavezuje.
Nisam još čuo da je poslanik ili
odbornik nakon istupanja iz “rođene opcije„ otišao u crkvu da se ispovijeda. A
što bi to činio, pitali bi? Pa ako se zaklinješ
na početku mandata, zašto ne reći zbog čega pod zakletvom praviš
promjene i zašto si drugačiji od drugih.
To mi sve liči na kupanja u maloj
bari, nakon čega onaj koji izlazi saopštava onima što ostaju ili hoće da dođu: „Ne
u tu baru prljava je mnogo“.
Ruku na srce, ima i onih koji još
nisu ni počeli da rade, odnosno nema skupštinskih zasjedanja. Tjera se većina
na nivou Republike, pa onda po lokalnim sredinama, mjesnim zajednicama. Tako
ide i raspored funkcija i svega ostalog, a do birača dođu samo pred izbore. Takav
je red, običaj ili tradicija naše političke kulture. Čast izuzecima, ali ovo
nije za sve, ovo je za one drugačije političare.
Valjda ih je narod birao da
zastupaju interese građana, a ne da podržavaju ne zasjedanje skupština i
stvaraju podjele unutar svega što se različitost naziva. Sad ko ima većinu to je opet
druga tema ili, bolje opisano, ko se načelniku sviđa. Ne strepe da tuže svoju
opštinu, svoj narod. Ne čine to u ime naroda koji ih je birao, već što im je
zakon to omogućio, a zakon valjda prave izabrani.
Valjda i ovaj tekst neko pročita,
nije plaćen i naručen, a da jeste, sigurno bi imao drugačiji sadržaj.
Svako vam dobro u Novoj godini. Nastavljamo
da pišemo, pratite slobodno je!